Dan prije izborne šutnje

...je dan kad se oni u kampanji pitaju što su još mogli učiniti ili iskomunicirati s biračima i biračicama, a ja sam odlučila dopisati nekoliko završnih misli i poruka.

Dan poslije

Ne znam kako bude vama, ali jutro nakon izbora često mi bude teško. Izborni rezultati najčešće budu drukčiji od očekivanih i priželjkivanih, a spoznaja da je to to za iduće četiri godine nije lagana. Pitaš se jesi li mogao ili mogla drukčije ili pametnije glasati, je li uopće imalo smisla izaći na izbore, pitaš se što je drugim ljudima, ne razumiješ one koji nisu izašli, one koji su glasali inercijom ili u strahu... Onda sljedećih nekoliko dana slušaš to isto od drugih - ljude u depresiji koji jednako tako propituju svoje i tuđe postupke. Zar zaista nije moglo drugačije? Zar zaista tolikima odgovara status quo ili ne talasaj? Zar je zaista hrvatska politika toliko zatukla građane da, osim što smatraju kako su "svi oni isti", u njoj više ne žele sudjelovati?

Međutim, ponedjeljci ujutro nakon izbornog dana su kao kašnjenje na natječaj ili vlak - moraš čekati idući. Ponedjeljak ujutro je, stoga, kasno za osvještavanje, ono što možemo, treba napraviti u nedjelju, na sam dan izbora. Poruka je klišej, ali to je naprosto tako.

Opisana depresija vremenom splasne, upadamo u kolotečinu, letargiju i prihvatimo stvarnost jer se "ionako ništa ne bi promijenilo". Ili barem to gotovo prihvatimo. Jer sljedeće četiri godine više-manje svi itekako nastavljamo komentirati, iskazivati nezadovoljstvo ili nerealizirane potrebe kroz privatne razgovore, neki anonimno na iPazinu, neki i kroz inicijative i udruživanje s drugima. Međutim, svo to vrijeme svjesni smo da bi sve moglo biti bolje, samo kad bi ovi na vlasti ______________ (dopiši što ti je na vrhu jezika).

Želim dobiti šansu

Želim dobiti šansu sudjelovati u upravljanju gradom. Moje su temeljne vrijednosti ljudska prava i slobode, informirani i zainteresirani građani i građanke, poštena i odgovorna vlast. Do sad sam se za te vrijednosti borila s druge strane, kroz civilno društvo, a na izbore sam krenula frustrirana što su pomaci nedovoljni ili pogrešni, a moć da pozitivno utječem na to jako ograničeni. Kroz izvršnu vlast ili Vijeće mogu učiniti više.

Beskompromisna sam kad se radi o poštenju, ne trpim dealove, namještanja, pogodovanja, zamračivanja.... Svoj rad i politiku kao takvu vidim kao borbu i rad za javni interes i opće dobro, jednake mogućnosti, poduzetničke slobode, edukaciju i kontinuiranu zajedničku suradnju, dijalog i slušanje, ali i propitivanje, mijenjanje i prilagođavanje. Vi koji me znate, znate da ovo za mene nisu prazne i naučene fraze, već način života i djelovanja.

Stvarni, a ne prividni ušminkani napredak

Ne želim politiku, mantru i uvjeravanja kako nam je dobro jer se stalno nešto negdje degustira i sljubljuje, svijetli i prezentira. Želim u svemu vidjeti sadržaj koji je smislen, promišljen, iskomuniciran, i dugoročno doprinosi ljudima-građanima, a ne kratkoročno eliti i slici koja se šalje u svijet kako bi se ljude uvjerilo da je Istra drukčija, savršena ili čak patetični "raj na Zemlji".

Želim se boriti protiv sistemskih pogrešaka koje su rezultirale klijentelističkim mrežama i osjećajem, a zapravo stvarnim stanjem u kojem postoje uključeni i isključeni, oni s vezama i oni bez, oni koji su "naši" i oni koji to nisu.

Želim da skučena autobusna stanica u Zabrežanima ispod koje kisne 20-ero djece kad čekaju školski bus bude prioritet jer pokisnuto dijete u školi za mene znači poraz politike. Želim da pješački prijelazi i nogostupi ne budu komunalne akcije za medijsko naslikavanje, već nulta točka sigurnosti. Nešto što Grad mora za Građane obavljati u sklopu svog redovnog posla, a ne nešto što će se uz prisustvo visokorangiranih političara otvarati pred iduće izbore, ili - još gore - iznova obećavati za idući mandat. Želim da oni koji žele doprinijeti svojoj zajednici, imaju volju i viziju, dobiju podršku i povjerenje. Želim još mnogo toga o čemu sam već pisala, ali u svakoj toj želji vidim ljude, građane i građanke Pazina.

Ne želim ljude koji psuju u mraku, već ljude koji pale svijeću

Ako moram sažeti svoje želje i svoja nastojanja, oni glase:

Ne želim ljude koji se boje.

Želim ljude koji nas otvoreno i argumentirano kritiziraju, pritišću i tjeraju da bolje radimo.

Želim ljude koji se osjećaju dobrodošlo, potaknuto i osnaženo da sudjeluju u zajednici. Ljude koji dolaze ili se vraćaju i razvijaju u svome Pazinu.

Želim vedrije i zadovoljnije ljude.